08. 06. 2005

POLITIČKO-ŽURNALISTIČKI KIČ

Prvo je potrebno da uz pomoć pažljivo probranih činjenica uspostavimo glavne političke, socijalne i egzistencijalne koordinate prostora o kojem govorimo. Bosna i Hercegovina, prema validnim procjenama, danas ima manje od četiri miliona stanovnika. Uz sve ostale probleme koje je čine jednom od najneperspektivnijih država u Evropi, BiH je administrativno – i u ovom trenutku nepopravljivo – podijeljena na dva politička entiteta. Zatim, nije prošlo ni deset godina kako je ova balkanska zemlja izašla iz surovog višegodišnjeg rata, koji je rezultirao stotinama hiljada mrtvih i milionima raseljenih ljudi, uništenom industrijskom i saobraćajnom infrastrukturom, te potpuno razorenim društvenim tkivom. Dakle, radi se o malom, siromašnom, frustriranom i izranjavanom tržištu, opterećenom brojnim problemima. Osim toga, i prije posljednjeg rata sva relevatna istraživanja su otkrivala obeshrabrujući trend: stanovnici Bosne i Hercegovine uvijek su bili pri samom dnu ljestvice kojom se mjerila sklonost građana bivše Jugoslavije ka kupovanju i čitanju novina. U tom pogledu, još je samo Autonomna pokrajina Kosovo bila lošije vrednovana i pozicionirana od Socijalističke republike Bosne i Hercegovine. To su elementarne činjenice i glavni pokazatelji s kojima se mora suočiti svako ko odluči napraviti novinu u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini. I te činjenice mora imati na umu svako ko pokuša analizirati stanje u bosanskohercegovačkim medijima. Kada je riječ o govoru mržnje, nakon nekoliko uvodnih napomena i podataka, za potrebe ove analize ograničit ćemo se na stanje u sarajevskim printanim medijima. Ovo ograničenje neće utjecati na kvalitet teme koju ćemo obrađivati jer isti ti mediji, nažalost, daju i previše povoda i materijala za analizu govora mržnje kao medijsko-političkog fenomena. Jer, u okruženju koje smo opisali u kratkim crtama, mediji su često eksponenti i poprišta negativnih emocija, kolektivnih frustracija, političkih i socijalnih nezadovoljstava, društveno štetnih interesa i – govora mržnje kao najfrekventnijeg izražajnog sredstva i uobičajene forme kršenja ljudskih prava. Gledano kroz prizmu govora mržnje, danas postoji vidna razlika između štampanih i elektronskih medija u Bosni i Hercegovini. U ovim potonjim stanje je potpuno izbalansirano, zahvaljujući prije svega Regulatornoj agenciji za komunikacije, koja ima na raspolaganju sasvim dovoljno zakonskih represivnih sredstava. Suprotno tome, Vijeće za štampu je nešto kao dobrovoljno esnafsko udruženje, nedefinirano i nedjelotvorno tijelo bez mogućnosti sankcija. Sve je prepušteno sporim, neefikasnim, često korumpiranim sudovima i dobroj volji urednika. A dobre volje uglavnom nema. Za razliku od Regulatorne agencije, koja redovno – i često vrlo oštro – kažnjava ispade televizijskih i radio stanica, jedino sredstvo na koje se može osloniti Vijeće za štampu je objavljivanje periodičnih izvještaja. U tim se izvještajima nabrajaju i navode evidentirana kršenja novinarskog kodeksa. Izvještaji za sada nikoga ne uzbuđuju, niti utječu na smanjenje govora mržnje i ostalih prijestupa u koje se upuštaju printani mediji, odnosno njihovi kreatori. Ratni performansi Riste Đoge Kao najeklatantniji primjer govora mržnje u Bosni i Hercegovini tokom rata, svi analitičari navode, i u tome ne griješe, ratno-huškački angažman novinara Riste Đoge. On je za potrebe Srpske demokratske stranke organizirao na ovim prostorima do tada neviđen način informiranja. U Đoginoj interpretaciji, informiranje je reducirano na puku propagandu, a novinarska djelatnost na neupitno služenje vladajućoj strukturi okupljenoj oko Radovana Karadžića i Srpske demokratske stranke. Pred kraj rata Đogo je poginuo pod misterioznim okolnostima. Nikad nije razjašnjeno da li je u alkoholiziranom stanju doživio nesrećan pad, ili se radilo o klasičnom ubistvu. Iza njega su ostali brojni primjeri kršenja novinarskih i etičkih kodeksa. Ti primjeri često cirkuliraju i u predavanjima budućim novinarima. Najpoznatiji Đogin eksces rezultat je izvještavanja povodom masakra na sarajevskoj pijaci Markale, petog februara 1994. godine. Granata ispaljena sa srpskih položaja pala je na pijacu u 12 sati. Posljedice tog zločina bile su stravične: 66 ubijenih i dvije stotine ranjenih, teški prizori unakaženih tijela... Sarajevo je patilo, svijet se zgražavao, a Đogo je na srpskoj televiziji lociranoj na Palama dao nezaboravan doprinos ovom zločinu. Osim standardnog repertoara propagandnih poruka i pseudoinformacija, koje su se svodile na to da su »Muslimani granatirali sami sebe, želeći da pri tome optuže srpsku stranu», Đogo je te i narednih večeri od svojih vijesti napravio pravi zločinački performans. On je vlasti u Sarajevu optužio da su na mjestu zločina postavili tijela ubijenih sarajevskih Srba, te da su na pijacu Markale također donijeli i postavili lutke iz izloga, kako bi «zataškali sopstveni zločin». A onda je i sam u studio donio takvu lutku, na nevjerovatan način ismijavajući tragediju i prizore koji su zgrozili svijet. Na trenutak ćemo izaći izvan granica Bosne i Hercegovine. Tih mučnih ratnih mjeseci, dok je Risto Đogo izvodio svoje predstave, vrijeđajući žrtve i ponižavajući profesiju, do nas u opkoljenom gradu, ko zna kojim putem, dospio je citat kojeg je beogradski novinar Dušan Reljić objavio u publikaciji Intelektualci i rat, Beogradski krug i Centar za antiratnu akciju, 1993. godine. Evo citata: «U ovom trenutku najveći broj stanovnika ove zemlje», kaže tom prilikom Reljić, «vjeruje da je dopušteno gađati haubicama Sarajevo. Svaki list, svaki novinar koji im nije rekao da je to zabranjeno postao je saučesnik u ubijanju Sarajeva.» E za to vrijeme, dok je Đogo izvodio svoje zločinačke hepeninge, sarajevski printani mediji su s uspjehom polagali ispit iz vjerodostojnosti i profesionalnosti. Sarajevski dnevnik Oslobođenje tih je godina mogao poslužiti kao primjer umjerenog i odmjerenog pisanja. Novinari ovog u svijetu proslavljenog lista su u nemogućim uslovima pravili novinu. Redakcija im se nalazila na prvoj liniji. Bio je problem, povezan sa smrtnom opasnošću, probiti se do radnog mjesta, ali Oslobođenje je bez prestanka izlazilo, njegujući pri tome u tekstovima svojih vodećih novinara analitičko, odmjereno, nehuškačko novinarstvo. Iako je teško bilo sačuvati nerve tih godina, jer su pogibije, ranjavanja, ubijanja djece, staraca i žena bili sarajevska svakodnevnica, novinari Oslobođenja, kao ni većine ostalih novina, nisu podlegli iskušenju da krenu tragom Riste Đoge. Ili Smiljka Šagolja, bivšeg sarajevskog novinara koji je tokom rata izvještavao za hrvatske medije. Slično se radilo i u ostalim redakcijama. Uposlenici danas nepostojećih Večernjih novina također su svoj proizvod pravili u nemogućim uslovima. Slobodna Bosna je tokom rata imala nekoliko pauza, ali njena najvažnija profesionalna epizoda ionako se dešavala tokom predratnih mjeseci, kada su novinari ovog lista – istina, bez većeg uspjeha – upozoravali bosanskohercegovačku i sarajevsku javnost na ono šta spremaju Radovan Karadžič i Srpska demokratska stranka. Magazin Dani tokom rata izlazio je svakih 15 dana i okupljao je neka od najvažnijih imena bosanskohercegovačke intelektualne scene. Pošto nam prostor ne dozvoljava da se opširnije bavimo svim sarajevskim novinama, navest ćemo samo jedan primjer iz magazina Dani. 1995. godine neko od boraca Armije RBIH je sa teritorije opsjednutog Sarajeva snajperom ubio dvoje djece na Grbavici, dijelu grada koji je tada bio pod srpskom kontrolom. U rubrici Bosanski barometar Dani su objavili oštar, kritički intoniran tekst povodom tog incidenta. U redakciji su očekivali najrazličitije rekacije i svi su bili spremni na posljedice. Srećom, posljedica nije bilo, a nekoliko dana nakon izlaska magazina, iz Armije je stiglo saopćenje da je vojnik koji je ubio djecu uhapšen i da će mu biti suđeno. Ali nije sve bilo ružičasto ni na sarajevskoj strani. Tih godina najviše zamjerki javnost je imala na pisanje pojedinih autora u Ljiljanu, sedmičnom glasilu bliskom bošnjačko-muslimanskoj Stranci demokratske akcije, koji je s promjenjivim uspjehom i intenzitetom tokom rata štampan u Sarajevu i Ljubljani. U Ljiljanu je tokom tih godina objavljeno mnogo ružnih tekstova u kojima su se autori obračunavali više sa neposlušnim Bošnjacima, nego sa Srbima i Hrvatima koji su ostali u Sarajevu. Meta tih obračuna bili su nezavisni mediji, na prvom mjestu Oslobođenje, zatim Bošnjaci koji su se deklarirali kao ateisti, pa djeca iz takozvanih mješovitih brakova, a napada nisu bili pošteđeni ni urednici pojedinih elektronskih medija, koji su u svojim govornim i muzičkim emisijama iskazivali nedovoljnu lepezu poslušnosti vladajućoj stranci. Teške ideološke rasprave vodile su se oko danas tako besmislenih dilema kao što je ona da li na radio i televizijskim stanicama treba puštati pjesme Đorđa Balaševića ili Momčila Bajagića. Ali, kad se sve sabere, može se bez straha od greške reći da su vodeći printani mediji u Sarajevu tokom rata sačuvali dostojanstvo profesije i odoljeli izazovima koje donosi govor mržnje. U godinama nakon rata govor mržnje nije naglo zaposjeo sarajevske medije. Prisutniji je bio kao sporedna činjenica, a ne kao glavno izražajno sredstvo. Sklonije su mu bile novine koje su podržavale Stranku demokratske akcije i njenu politiku. Najviše negativnih emocija i uvredljivih stavova iskaljivano je u tradicionalno svađalačkoj formi kakva je polemika. I ono što bi počelo kao principijelna rasprava vrlo brzo se povlačilo pred uzajamnim animozitetima i udarcima. U tome su ponovo prednjačili novinari i urednici Ljiljana, ali ni druge novine nisu bile imune od ove pošasti. Autor teksta koji čitate bio bi nepošten kada u ovu kategoriju polemičkog isijavanja i demonstriranja netrpeljivosti ne bi uvrstio i vlastitu polemiku sa Željkom Cvijanovićem, novinarom koji je do rata živio u Sarajevu, a nakon toga u Beogradu i Banjoj Luci. Polemika se vodila – a o čemu bi drugom u Sarajevu, 1997. godine – o uzrocima i uzročnicima rata u Bosni i Hercegovini. Bila je prožeta teškim i obostranim diskvalifikacijama, otvorenim uvredama i dosjetkama koji su grubo vrijeđale ličnost polemičkog protivnika. (Danas, s kajanjem mogu konstatirati da bih – da mi je ova pamet – raspravu organizirao na drugi način! Danas je potpuno irelevantan moj nekadašnji argument da je za obostrane uvrede isključivi krivac moj supolemičar, jer je prvi počeo s vrijeđanjem! Potrudio bih se da izbjegnem zamku polemiziranja protiv Cvijanovića. Mislim da je to mogla biti važna rasprava, samo da je na obje strane bilo malo više pameti, dostojanstva i uzdržanosti). Tih prvih poslijeratnih godina nezavisni magazini Slobodna Bosna i Dani odigrali su prvorazrednu političku i žurnalističku ulogu u bosanskohercegovačkom društvu, otvorivši priču o zločinima koje su tokom rata počinili pripadnici Armije Bosne i Hercegovine. Bio je to dosljedan i hrabar profesionalni angažman, koji je autore tekstova i urednike pomenutih novina suočio sa brojnim problemima i žestokim prijetnjama. Situaciju im je posebno otežavao kontraargument da Sarajevo, kao jedna od najvećih žrtava rata na području bivše Jugoslavije, nije uopće dužno da otvara takve priče! Novinari su ipak ustrajali u svom stavu, ističući da nema pravog i krivog vremena kada je istina u pitanju. Ono zbog čega su tada bili izloženi otvorenim šikaniranjima, danas je opće mjesto: iako su branili grad i državu, i pripadnici Armije RBiH činili su zločine. Izuzimajući angažman banjalučkog novinara Željka Kopanje, ništa slično nije se desilo ni u Mostaru ni u Banjoj Luci. Izigravajući Boga Sarajevski mediji danas – 2005. godine – ogrezli su u vrijeđanju i ponižavanju neistomišljenika, političkih protivnika ili pripadnika protivničkih ekonomsko- interesnih sfera. Uvreda je u ovdašnjim novinama evoluirala u najpopularnije sredstvo obračuna. Ona je u međuvremenu tako hipertrofirala da je izrasla u klasično kršenje ljudskih prava. Predvodnici sarajevskog žurnalističkog vrijeđanja, nesposobni da dostignu standarde koje je razvilo savremeno novinarstvo - prepustili su se vrijeđanju kao jedinom segmentu u kojem njihova kreativnost ispoljava kakve-takve rezultate. Mediji su se razularili. Počeo im je goditi strah ljudi od njihovog vrijeđanja, pa se jedan takav strah našao i u propagandnoj akciji sarajevskog magazina Walter, čiji oficijelni slogan glasi: «Magazin kome se vjeruje i od koga se strahuje». Walteru ćemo se vratiti kasnije. Precizno se može odrediti kada je počela ta poplava, ta neviđena navala uvreda kao sistema obračuna. U jesen 2002. godine u Bosni i Hercegovini održani su opći izbori. A već u proljeće iste godine, šest mjeseci prije izbora, počele su prve medijske varnice, koje su ubrzo eskalirale u otvoren i nemilosrdan rat. Od tada pa do danas, sarajevskim printanim medijima dominiraju mržnja, primitivizam, vrijeđanje. U tom primitivnom obračunavanju sa neistomišljenicima prednjače Walter i Ljiljan, dva magazina ekstremne nacionalističke orijentacije, vrlo često uz njih je i Dnevni avaz, najtiražniji bosanskohercegovački dnevni list, a svoj doprinos, u mnogo manjoj, ali ipak primjetnoj mjeri dala su i dva najznačajnija bosanskohercegovačka magazina, Slobodna Bosna i Dani. Magazin Start posljednje tri godine pokušao je promovirati novu formu žurnalizma, u kojoj bi uvrede i govor mržnje bili reducirani na minimum. U tome je ostao dosljedan i danas, ali nije uspio da tu formu nametne kao dominantni stilski i uređivački pravac u sarajevskom novinarstvu. Dnevni list Oslobođenje, iako je izgubio profesionalnu i kreativnu uvjerljivost, ostao je dosljedan svojoj umjerenosti. Govor mržnje na stranicama ovog lista javlja se rijetko, tek kao eksces; obično u polemikama. Sramoteći Boga Posebno mjesto u priči o govoru mržnje pripada magazinu Walter, jednom od najbrutalnijih i najprimitivnijih proizvoda sarajevske medijske scene. Obračuni sa političkim protivnicima i neistomišljenicima u Walteru poprimili su formu javne egzekucije. Radi se o dugogodišnjoj seriji pogromaških tekstova koji u javnosti izazivaju gnušanje. Jedna od udarnih Walterovih rubrika s nazivom Wanted, koncipirana je kao potjernica za javnim ličnostima koje su se ogriješile o Walterov vrijednosni sistem. U toj rubrici nepotpisani autori se na najsuroviji način obračunavaju sa predmetom – ili bi bolje bilo reći objektom? – svoje pseudoanalize. Walterovi novinari i urednici, u prvom redu glavni i odgovorni urednik Enver Čaušević i novinar Fatmir Alispahić, takvo pisanje i pravo na takvo izražavanje opravdavaju pravom na satiru. Koliko tu ima satire, a koliko beskrupuloznog obračunavanja u kojem su pogažene sve etičke i zakonske norme, čitaoci ovog teksta moći će da procjene iz primjera koje im nudimo. Jedan od najgorih napada izveden pod okriljem Walterove satirične rubrike Wanted organiziran je protiv Svetlane Broz. Evo kako su sarajevski satiričari obrazložili svoju argumentaciju, evo zbog čega je raspisana potjernica protiv unuke Josipa Broza Tita: «Zbog toga što je otac Žarko nije htio vidjeti ni na posmrtnoj postelji i što joj je u testamentu ostavio samo svoju drvenu ruku. Zato što je sva beogradska vrata zatvorila guzicom. Jer je muža zamijenila makedonskim ciganinom, koji joj je danas i ljubavnik, i sluga, i druga, i pljuga, i cuga. Zato što se slomi pričom o multikulturi, a stidi se reći da se taslači sa ciganinom, pa svog j...ča predstavlja kao vozača. Zato što nosi dekolte a nema sisa. Zato što su je debili iz Kruga 99 prihvatili kao što italijanski neofašisti prihvataju Aleksandru Musolini. Zato što je oljagala Sarajevo svojim lažima da su u toku rata ovdje, više puta, djeca iz mješovitih brakova nazivana kopiladima. Zato što bi konačno trebala prezime Broz ostaviti na miru i uzeti prezime svog saputnika, pa nek se zove Svetlana Ceca Šabana Bajramović. Jer je krajnje vrijeme da nauči razlikovati glavu i guzicu». To je bila satira izražena onako kako je shvataju kreatori sarajevskog Waltera. U prilogu su objavljeni i privatni brojevi telefona Svetlane Broz u Srbiji i BiH. Zanimljivo je da samo nekoliko stranica nakon ovog stravičnog teksta, Walterov spiritus movens, novinar Fatmir Alispahić, pišući o Srebrenici, kaže sljedeće: «Šta nam se to dogodilo? Koji je vrag opsjeo naše duše pa se izobličujemo u nakaze». Autor teksta koji čitate objavio je u magazinu Start, u proljeće 2004. godine, opsežnu analizu Walterovih karakterističnih tekstova. Tada je glavne kreatore ovakvog načina vrijeđanja i kršenja ljudskih prava nazvao pripadnicima fekalno-kanalizacionog klana sarajevskog novinarstva. Jer u svom obračunu sa neprijateljima Bosne ti novinari ispoljili su nezapamćenu sklonost ka fekalijama kao glavnom izražajnom sredstvu i načinu vrijeđanja, ponižavanja, dezavuiranja... Analiza, na koju je potrošeno desetine sati iscrpljujućeg rada, neoborivo je pokazala da su najčešći izrazi koje u tim prilikama Walterovi novinari koriste slijedeći: govno, guzica, sranje, preseravanje, usranost, kaka, kakanje, čmar, šupak, anus, analne odaje i analne izlučevine, mudroseri, debelo meso, hemoroidi, naguzivanje, uvlačiguzi, frustrirani sadomazohisti, sise, pederi, homoseksualci, gonoreja, gnoj, sifilis, kanalizacija, septička jama, hrakotina, oseknjavanje, đubre, krmak i krmetina, smeće, nadrkavanje i onanija, krvava onanija, masturbiranje, onandžija, urindžija, stoka, splačina, spirina, pušenje kurca, gaće, pizdelektualci, prostitutke, kurve, profuknjače, slinavac, pjandura, psi čuvari, izdajnici, vampiri, ciganluk, divlje svinje, golje, bolest i razvrat, drogirani padavičari, degenerici, mućkovi... Analiza je također pokazala da pripadnici fekalno-kanalizacionog klana prilikom pisanja o drugim ljudima i njihovim političkim postupcima, koriste slijedeća izražajna i etičko-deskriptivna sredstva: tipične uvrede, netipične uvrede, obasipanje političkih protivnika grozomornim fekalnim metaforama, izrugivanje na račun fizičkog izgleda, izrugivanje zbog bolesti, izrugivanje na račun invaliditeta osoba i njihovih fizičkih nedostataka, bjesomučni napadi na članove porodica ljudi s kojima se Walter obračunava, brutalni napadi na privatnost političkih neistomišljenika, izvrgavanje ruglu i mučno izvrtanje tuđih imena i prezimena, izrugivanje na račun «debilnih» ljudi, tj. hendikepiranih osoba, odnosno osoba sa posebnim potrebama, kako to u posljednje vrijeme politička korektnost sa punim pravom nalaže, zatim izrugivanje na račun starosti ljudi, te oblajavanja, kletve i histerični napadi neutvrđene provenijencije. Ovo je bilo taksativno nabrajanje najogavnijih uvreda sarajevskog patriotskog novinarstva. Sada ćemo kroz jedan brzi presjek demonstrirati kako te uvrede funkcioniraju u stvarnosti, na realnim primjerima, sakupljenim iz Waltera i u manjoj mjeri iz Ljiljana: Senad Pećanin je debeo, ljigav i lojav. Mile Stojić, ta ljudska ogavnost, je idiot koji ima vrat nalik kanalizaciji i, shodno tome, umjesto mozga ima govna. Ivan Lovrenović je šupak, nadrkani kvazikomunistički kvazimislilac, kojem smrdi iz usta, mračni naciopolutan i ublehaš i zato je zaslužio da puši kurac. Amina Lagumdžija je napravila najveću grešku u životu kada se udala za supruga Zlatka. Senad Avdić, nešto kao arhineprijatelj, buljav je i grbav, te dabogda mu žene splačine i spirine po mezarju prolijevale. Haris Pašović je osijedio zbog svoje unutrašnje zlobe. Balavi silnik Bakir Hadžiomerović zvani Bezistanče je idiot, onandžija i urindžija koji radi o glavi cijelom jednom narodu. Mirko Šagolj je intelektualno smeće čiji lik saobražava osobine Staljina i divlje svinje. Ozren Kebo je homoseksualac, ima malu ćunu i oblači donji veš svoje majke. Ferid Buljubašić misli da ima lijepe oči pa samo trepće u društvu pripadnica ljepšeg pola. Rusmir Mahmutćehajić, inače pola vlah, pola musliman, je demagog, intelektualni kleptoman, biznismen koji zarađuje na krvi Srebrenice i Žepe i kojem su se misli pojebale u glavi. Zlatko Lagumdžija je svrgnuti monarh u čijim je analnim odajama ostalo toliko malo pameti. U Krugu 99 sjede tute, kurtizane, čmarovi, srbonostalgičari, krda zla, debili, starci...George Soros u Bosni pere svoje čifutske pare. Senad Avdić i Senad Pećanin su jedna duša a dva tijela, jedno krmeće, a drugo tučije. Boro Kontić nosi ime koje ima estradni prizvuk, kao ime Bore Spužića Kvake. Šaćir Filandra bi mogao poslužiti kakvom pederu u OHR-u ili u Američkoj ambasadi da masturbira nad njegovom rutavom slikom... Najistaknutiji bosanskohercegovački autor ovakvog načina promišljanja stvarnosti je već pominjani Fatmir Alispahić. Braneći se od optužbi da mu je pisanje primitivno i uvredljivo, a stavovi nacionalistički, Alipsahić jednom prilikom svojim protivnicima poručuje: «Govoriti o meni kao nacionalisti stvar je potpunog poraza onih koji me časte takvim gadostima. Eh, eto, jebo vam nacionalista mater. Je-boe-boe-je-oboe-jebo-e...» Patološka struktura ličnosti koje se bave ovakvim stvarima je neupitna. Analiza materijala koje smo prikupili pokazala je da se mogu izdvojiti slijedeće opće karakteristike fekalno-kanalizacionog promišljanja naše turobne stvarnosti. Evo nekih od njih koje smo detektirali u pomenutom feljtonu: fekalac je brutalan prema neprijatelju; fekalac je najžešći kada se ne potpisuje; fekalac preferira kombinaciju divlje mržnje i nekontroliranog bijesa; fekalac zvjerski ponižava svoje neistomišljenike, smatra da ih je dozvoljeno vrijeđati svim raspoloživim sredstvima i načinima. Fekalac nema argumenata niti zna uzvratiti na njih. Uvreda je sve što ima. Bez nje on ne bi znao komunicirati sa okolinom. Fekalac je trajni zatočenik mržnje koja mu ne dozvoljava da objektivizira svijet. Fekalac najozbiljnije misli da neistomišljenike treba uništiti... Omiljena meta bošnjačkog patriotskog žurnalizma je Zlatko Lagumdžija, lider SDP-a, najjače opozicione stranke u zemlji. Uz napomenu da je u nekim svojim intervjuima Lagumdžija pokazao da mu samokontrola nije jača strana, vrijeđajući na neprimjeren način one koji su vrijeđali njega, ovdje ćemo izdvojiti samo jedan od Walterovih bisera vezanih za vodećeg bosanskohercegovačkog opozicionog političara. Na jednom mjestu u ovoj opskurnoj novini piše da Lagumdžija «hoda kao da je oslobodio Sarajevo, iako ga je granata, kao i svakog podrumaša ranila u guzicu dok je bježo, pa ga raja prozvala šupljoguzi...». Malo ćemo se zadržati na ovom primjeru. Zlatko Lagumdžija ranjen je 1992. godine, kao potpredsjednik Vlade RBiH. Bila je to teška povreda zbog koje je hitno prebačen u inostranstvo. Izvršeno je više od 15 operacija da bi Lagumdžija ostao živ i u jednom komadu. I danas se bori sa posljedicama tog ranjavanja. Čitaoce upućujemo da obrate pažnju na zadnji dio rečenice: «...pa ga raja prozvala šupljoguzi». Šta god o Sarajlijama tvrdila sprska propagadna oličena u Risti Đogi, šta god o njima pisala ortodoksna bošnjačka propaganda oličena u bešćutnim novinarima Waltera, Sarajlije nikad nisu bili nemoralni idioti koji prave šprdnju od tuđeg ranjavanja. Ovaj grad je tokom rata proživio istinsku tragediju. Teško smo i dugo bolovali za svakim ubijenim ili ranjenim sugrađaninom. Iz prve ruke mogu posvjedočiti da se Sarajlije nikada nisu rugale nikom ko je ranjen, pa tako ni Lagumdžiji. Također, izučavajući Walter, naišli smo i na užasan primjer optuživanja jedne javne ličnosti da je aktivno i pasivno kriva za samoubistvo svog brata. Ostavljamo čitaocima da sami odrede da li se ovdje radi o satiri ili o klasičnim primjerima zločinačkog novinarstva. Međumedijska mržnja Analizom Waltera, na žalost, ne iscrpljuje se priča o uvredama kao dominantnom diskursu u sarajevskim printanim medijima. U neuporedivo manjoj mjeri, ovom izražajnom sredstvu skloni su povremeno i novinari Slobodne Bosne, Dana, a u nekoliko primjera i Starta. Iako ovi magazini ni u kom slučaju ne zaslužuju da ih se navodi kao medije koji propagiraju vrijeđanje i govor mržnje, ipak treba istaći da je i kod njih uvreda relativno česta stilska figura. Mnogi od nas svjesni su tih zamki. Senad Avdić, vjerovatno najbolji i najvažniji novinar kojeg je ova zemlja imala, čovjek koji nikada nije pretjerano držao do otmjenosti izraza, u dva je navrata govorio o vlastitom upuštanju u vrijeđanje neistomišljenika. U polemičkom poligonu u magazinu Start, 2003. godine, rekao je da je jedini način borbe protiv walterovštine – odgovoriti im istom mjerom. Mnogi se slažu sa ovakvim stavom, ali činjenica je da Avdićev žurnalistički izraz, po mnogo čemu snažan i originalan, trpi kada Senad izgubi kontrolu. Tako je nedavno, braneći filmskog režisera Ahmeda Imamovića od napada ljute bošnjačke desnice, i sam napravio težak profesionalni prijestup, nazvavši novinarku TV Hayat Arduanu Pribinju-Kurić – pit-bulom (posprdno dovođenje u vezu toga da je novinarka bula – osoba koja je završila islamsku vjersku školu - i opasnih pasa pit-bulova). Avdić ima svijest da mu stil nije uvijek na visini zadatka i nije mu to teško priznati. U magazinu Dani, 1. novembra 2002. godine, on objašnjava svoj sukob sa Dnevnim avazom i svoju sklonost ka kreativnom vrijeđanju: «Ako oni mene optužuju da sam silovao prije 15 godina u studentskom domu (pa nisam ja došao iz Novog Pazara ili Tutina da se moram nalaziti u Sarajevu u studentskom domu!), naravno da su sva sredstva odbrane legitimna. Ja sam prikliješten uza zid; i kad im kažem da su kriminalci i da je zgrada Avaza napravljena na kriminalan način, njih se to ne dotiče. Očigledno je zato da ih se dotiče taj lično-emotivni dio. Dobro, možda sam ja malo izgubio nerve, jer je stvarno teško izdržati kada ti svaki dan objavljuju najružniju moguću sliku, iako ja nisam neka ljepota od čovjeka...». S tim u vezi, u sarajevskim medijima primijetili smo zanimljiv fenomen. Izgleda da je ovdašnjim novinarima najvažnije da njihovo vrijeđanje ne dobije (među)etnički karakter. Izuzetno paze da ne uvrijede nekog ko je pripadnik druge etničke grupe, a za ostale konotacije i nije ih briga. Tako se uvreda ovdje etablirala kao dio personalnog, stranačkog, esnafskog, čak i estetskog obračuna i neslaganja. Ne može se povodom ove teme izbjeći ni priča o Dnevnom avazu. U toj novini već godinama traje bjesomučna hajka na ljude koji su u interesnom ili bilo kakvom drugom (ideološkom, personalnom...) sukobu sa Fahrudinom Radončićem, utemeljiteljem istoimene novinske kuće. U Avazu rado informiranje pretvaraju u komentiranje, nudeći svojim čitaocima, umjesto vijesti, unaprijed formiran stav. Evo samo jednog primjera, koji smo zabilježili u februaru 2005. godine. Tog dana Oslobodjenje je donijelo vijest da će Emir Kusturica snimati film o proslavljenom argentinskom fudbaleru Diegu Maradoni. Kusturica je filmski reditelj koji je rođen i slavu stekao u Sarajevu, a kasnije otišao u Beograd i priklonio se politici Slobodana Miloševića. Oslobođenje je korektno objavilo informaciju, ali u Avazu smo umjesto informacije dobili komentar, sadržan u nadnaslovu: «Posrbljeni reditelj snima film o kubaniziranom fudbaleru». Šta god da Kusturica radio, kako god se ponašao uoči, tokom i nakon rata, nazvati ga u klasičnoj informaciji posrbljenim rediteljem predstavlja prelaz u nekorektno novinarstvo. Avazov govor mržnje najviše dolazi do izražaja u obračunima sa Senadom Avdićem, Senadom Pećaninom, Zlatkom Lagumdžijom i brojnim političarima koji su u jednom trenutku bili favoriti ove novine a kasnije su, uglavnom zbog interesnih razilaženja, dospjeli na njegovu crnu listu. Prostor nam ne dozvoljava da se ovdje opsežnije pozabavimo Avazovim doprinosom govoru mržnje. Mržnja postala naša najdublja intima Danas u Sarajevu ljudi vole reći da iz Aushwitza nije izvučena nikakva pouka, jer su se pet decenija kasnije desili Sarajevo, Manjača i Dretelj. To je tačno, ali izgleda da ni Sarajevo, Manjača i Dretelj nisu bili dovoljne lekcije, jer su se poslije desili sarajevski printani mediji. U nekima od njih na najgori način nastavljamo da vrijeđamo, ponižavamo i poništavamo druge ljude, samo zato što su drukčiji i što se ne uklapaju u naše vrijednosne sisteme. Ovdje već možemo govoriti o suštinskoj nemogućnosti sarajevskih novina i novinara da se otrgnu tim izazovima. Ta nemogućnost uznemirava. To znači da je mržnja izrasla u naš socijalni kod, u profesionalni refleks, da je postala naša najdublja intima. Govor mržnje postao je naša stvarnost iz koje nam zadugo nema bijega. Mnogi novinari traže da se uvreda verificira kao legitimni žurnalistički izraz jer je to, navodno, jedini način da se bore protiv aveti bosanskohercegovačke vlasti. Ali tada bi svako dobio patološku priliku da onako od oka, krajnje proizvoljno procjenjuje ko zaslužuje da bude vrijeđan, a ko ne. A nas već sad ubi prejako, patološko novinarstvo. Govor mržnje u medijima je prvi korak na putu do onoga što Emil Cioran naziva «metamorfozom naroda u fanatično mnoštvo». Kultura dijaloga je zaboravljena vještina. Ovdje je na djelu, čini se, kultura apriornog neslaganja, koja emanira neprijateljstvo u svim oblicima. Pošto mnogi od novinara svoju poziciju i ulogu manje ili više eksplicitno definiraju kao borilačku, a ne kao informativno-analitičku, moramo istaći da njihova borba za bolje i pravednije društvo pati od hroničnih nedostataka: nedovoljne kreativnosti, viška predrasuda, mnogo strasti, emocija i sujete, malo razuma i još manje smislenih, produktivnih ideja. Tako je naša odgovornost za neuspjeh bosanskohercegovačkog eksperimenta evidentna. Nismo uspjeli izgraditi profesionalne standarde koji bi nam obezbijedili povjerenje publike. Često smo gori od onih koje kritiziramo. Je li iluzorno priželjkivati, je li nerealno graditi drugačiju atmosferu u sarajevskim i bosanskohercegovačkim medijima? Je li nemoguć jedan novi, i to radikalno novi način artikulacije političkih stavova i ideja? Radikalan u otklonu od ovoga što sad imamo? Potreban u svakom slučaju jeste... Sarajevski novinar i politolog Nerzuk Ćurak jednom je prilikom napisao: «Blaćenje je vrhunac našeg javnog dijaloga. Nabacivanje smeća na drugog postalo je vodeća intelekualna disciplina. Supstitucija za odsustvo kritike, one odgovorne i hrabre kritike koja će smoći snage imenovati naše zle navike pravim imenom...» Sarajevo je izgubilo onaj kvalitet u okviru kojeg se ljudi određuju i vrednuju kroz različitost, a ne kroz sličnosti. Razlike su nekad bile povod za poštovanje, danas razlog za progon. Uvreda se u tom kontekstu javlja kao političko-žurnalistički kič. Ozvjerenje čitalačkih masa je zahtjevan proces, isto tako zahtjevan i kompleksan će biti proces normaliziranja. Svima će nam trebati više uzdržanosti, pristojnosti, poštovanja za tuđu bol i nesreću. Ali to je evidentno zadatak za nove generacije. Ove koje sada vladaju novinskom scenom toliko su zatrovane da imamo pravo sumnjati u njihove (tj. naše) sposobnosti. Od novih naraštaja očekujemo, ako nismo previše zahtjevni, da konačno zaustave žurnalističko bjesnilo koje ljude vrijeđa zbog tjelesnih nedostataka, ili zbog porodičnih tragedija, etničkog porijekla, spolnog i vjerskog opredjeljenja... Očekujemo da se suprotstave sofisticiranoj tehnologiji laži, uvreda, denuncijacija i poluistina. Nešto nije u redu s pojedincima koji se tako ponašaju. Nešto nije u redu s društvom koje nema snage ni volje da se na miran i staložen način suoči sa svojim slabostima... Ozren Kebo je novinar i književnik iz Sarajeva.