Home  /  Aktivnosti ANEMa  /  Aktivnosti javnog zalaganja

07. 04. 2015

IZVEŠTAJ SA ČETVRTOG ANEMOVOG SEMINARA O IMPLEMENTACIJI NOVIH MEDIJSKIH ZAKONA

Seminar Nish
Seminar Nish
Seminar Nish
 

U Nišu je 31. marta 2015. godine održan četvrti seminar ANEM-a o implementaciji novih medijskih zakona.

 

 

Seminar su otvorili Milorad Tadić, predsednik ANEM-a i Gordana Janković, šefica Medijskog odeljenja Misije OEBS-a u Srbiji, a panelisti su bili: Saša Mirković, državni sekretar u Ministarstvu kulture i informisanja, Slobodan Kremenjak, advokat i član pravnog tima ANEM-a, Zoran Pavić, direktor Sektora za komunikacije u Agenciji za privatizaciju, Olivera Aranđelović, rukovodilac projekta privatizacije medija u Agenciji za privatizaciju, Ljubiša Kuvekalović, viši pravni savetnik u Regulatornom telu za elektronske medije i Rade Veljanovski, medijski ekspert i profesor na beogradskom Fakultetu političkih nauka, dok je moderator bio advokat Miloš Stojković, član pravnog tima ANEM-a, koji je govorio i o pojedinim novinama u Zakonu o elektronskim medijima, u kontekstu okončanja procesa digitalizacije. Na seminaru je bilo više od 60 učesnika, od čega najviše iz medijskog sektora (38) i iz lokalnih samouprava (20).

Ovo je četvrti seminar o implementaciji novih medijskih zakona, a planirano je da budu održana još dva, i to u Subotici i Novom Pazaru. Svrha seminara je da medijskim poslenicima i ostalim zainteresovanim stranama pomogne da bolje razumeju nove medijske zakone (Zakon o javnom informisanju i medijima, kao krovni zakon za sve medije, i Zakon o elektronskim medijima, kao krovni zakon za elektronske medije), kao i to na koji način ih treba implementirati, kako bi svoja prava i obaveze ostvarivali/ispunjavali na adekvatan način.
 
Slobodan Kremenjak je naglasio da se u donošenju medijskih zakona nije pošlo od početka, nego da je samo nastavljen proces koji je započeo ratifikacijom Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, usvajanjem Ustava i ranijih zakona koji su regulisali oblast medija. Srbija je još 2003. godine ratifikovala Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i praktično prihvatila nadležnost Evropskog suda za ljudska prava. Medijsko pravo se generalno odnosi na pravo na slobodu izražavanja, pa je prihvatanjem Evropske konvencije prihvaćen i evropski standard zaštite ovog prava. Takođe, raniji Zakon o javnom informisanju iz 2002. i Zakon o radiodifuziji iz 2003. godine su pisani sa idejom da se prihvate relevantni međunarodni standardi. Zbog toga svaki novi medijski zakon mora da poštuje dostignuti standard, pa je prevashodni zadatak novog Zakona o javnom informisanju i medijima bio da otkloni nepravilnosti u primeni tih standarda. Novi Zakon o javnom informisanju i medijima je pojasnio odredbe o solidarnoj odgovornosti, jer je izričito predvideo da za objavljivanje informacije solidarno odgovaraju novinar, odgovorni urednik i izdavač medija, odnosno da se solidarna odgovornost odnosi na odgovornost u okviru jedne medijske kuće, a ne na odgovornost različitih medija koji prenose informaciju, kako se više ne bi dešavali slučajevi, kojih je bilo u praksi, da za informaciju koju je izvorno objavio jedan medij odgovara drugi, koji ju je samo preneo (primer dnevnog lista „Danas"). Precizirana su i pravila za isključenje odgovornosti za naknadu štete, pa je tako isključena odgovornost za verno prenošenje informacija koje potiču od nadležnog državnog organa, budući da se u primeni ranijeg zakona dešavalo da novinar odgovara za naknadu štete iako je verno preneo sadržaj dokumenta državnog organa. Odgovornost novinara je isključena i u situaciji kada je nešto emitovano u direktnom prenosu, a novinar je postupao sa dužnom novinarskom pažnjom. Zakon uvodi i nove kriterijume u dosuđivanju naknade štete, pa se u postupku ceni da li su pre tužbe za naknadu štete korišćeni ispravka i odgovor. Kremenjak je istakao da zakon sam po sebi nije dovoljan, budući da je samo deo jedne šire celine na koji se nadovezuje sudska praksa. Takođe, novi zakoni o uređenju sudova su propisali da je kompletna nadležnost za autorske i medijske sporove prebačena na Viši sud u Beogradu, što može da dovede do profesionalizacije u primeni medijskih standarda i ujednačenosti sudske prakse u medijskim i autorskim sporovima. Ipak, sve ove odredbe predstavljaju samo razradu već poznatih standarda. Ono što je novo u zakonu jesu pravila čiji je cilj da naprave okruženje u kojem će se obezbediti ravnopravna konkurencija na medijskom tržištu. Ta pravila definišu kako se mediji mogu finansirati iz javnih sredstava. Kremenjak je naveo da je, po propisima o državnoj pomoći, još od 2009. godine takva pomoć zabranjena, a da je finansiranje iz javnih sredstava samo izuzetno dozvoljeno; međutim, u medijskom sektoru je izuzetak postavljen kao pravilo, pa je novi zakon, između ostalog, hteo da ispravi tu neprirodnu situaciju, te projektno sufinansiranje upravo ima cilj da precizira i uvede u pravne okvire učešće države u finansiranju medija.
 
Saša Mirković je ovom prilikom prezentovao trenutne aktivnosti Ministarstva kulture i informisanja, pa se fokusirao na nedavno raspisane konkurse za projektno sufinansiranje, kao i na pitanje upisa u novouspostavljeni Registar medija. Ministarstvo je 2. februara raspisalo javne konkurse u 6 kategorija, koji su trajali do 3. marta. Većina projekata je predata poslednjeg dana roka, tako da će se proces selekcije malo odužiti. Kako stvari izgledaju, značajno je veći broj pristiglih predloga projekata u poređenju sa prethodnom godinom, na šta je verovatno uticalo i povećanje sredstava koja se raspodeljuju. Medijska i novinarska udruženja su dala svoje predloge za članove komisija, tako da je i proces njihovog formiranja pri kraju. Sastav komisija će biti javno objavljen, a transparentnost će biti obezbeđena i u radu samih komisija. Ovo je prvi konkurs ove godine, a Ministarstvo će raspisati i drugi konkurs u drugom delu godine, kako bi se, između ostalog, pružila prilika medijima koji su još uvek u javnoj svojini (koji će do 1. jula biti privatizovani) da i oni konkurišu za sredstva namenjena projektnom sufinansiranju. Procenat učešća javnih sredstava u projektnom sufinansiranju je 80 %, tako da sami mediji moraju da finansiraju preostalih 20 %. U javnosti je bilo dosta priče oko sume koju bi za javno informisanje morale da izdvoje lokalne samouprave. Još tokom javne rasprave o medijskim zakonima se diskutovalo o minimalnom pragu od 2 %, što tada nije bilo moguće uneti u Zakon o javnom informisanju i medijima zbog zadiranja u prava lokalnih samouprava. Udruženje novinara Srbije je napravilo istraživanje o tome kolika su sredstva koja lokalne samouprave opredeljuju za javno informisanje, a u kome su upoređivani podaci iz 162 jedinice lokalne samouprave. Istraživanje je pokazalo da u 21-oj lokalnoj samoupravi izdvojena sredstva prelaze pominjani procenat od 2 % lokalnih budžeta, ali i to da u 21-oj lokalnoj samoupravi nisu uopšte izdvojena sredstva. Ipak, prosek izdvojenih sredstava iznosi 1.1 %, što je zadovoljavajuće budući da je u pitanju tek prva godina primene novih zakona. Mirković je govorio i o Registru medija. Po poslednjim dostupnim podacima Agencije za privredne registre, u Srbiji je ukupno 1379 medija. Neki mediji su prestali da postoje ali nisu izbrisani iz dosadašnjeg registra, a pojedine novinske agencije su upisivale svaki svoj servis u taj registar, pa podaci nisu u potpunosti adekvatni. Treba jasno istaći, rekao je Mirković, da upis u Registar nije obavezan, ali da neupisivanje onemogućava medijima da učestvuju u projektnom sufinansiranju i zabranjuje javnim entitetima (Republika, AP, lokalna samouprava, ustanova, preduzeće ili drugo pravno lice koje je pretežno u javnoj svojini) da se oglašavaju na takvim medijima ili koriste njihove usluge. Pored toga, Registar će biti drastično različit od dosadašnjeg registra javnih glasila, s obzirom na to da će u njemu biti dostupni brojni novi podaci, poput podataka o vlasničkoj strukturi i državnoj pomoći. Pri tom, organ javne vlasti koji raspisuje konkurs dužan je da dostavlja podatke o državnoj pomoći, a ne medij. Proces upisivanja u Registar je tek na početku i objektivna analiza treba da se sprovede tek nakon što se taj postupak okonča, naveo je Mirković.
 
Ljubiša Kuvekalović je predstavio bitne novine koje donosi Zakon o elektronskim medijima (ZEM). On je naveo da se funkcija Regulatornog tela nije bitno izmenila budući da ono izdaje dozvole, bliže uređuje pravila predviđena zakonom (regulatorna funkcija) i kontroliše rad pružalaca medijske usluge (PMU). Što se tiče regulatorne funkcije, Regulatorno telo donosi nekoliko vrsta podzakonskih akata. Prvi instrument regulacije je pravilnik koji bliže uređuje odredbe zakona i koji sada menja nekadašnja opšteobavezujuća uputstva koja Regulator više neće donositi. Drugi instrument je uputstvo kojim Regulator stavlja do znanja javnosti kako će primenjivati određene odredbe zakona, a treći je preporuka koja nije pravno obavezujuća, ali koja služi ujednačavanju dozvoljene prakse s ciljem unapređenja audio-vizuelnih medijskih usluga. Značajna novina je sprovođenje javne rasprave u procesu donošenja podzakonskih akata, koja traje minimum 15 dana, a potom se ti podzakonski akti dostavljaju Ministarstvu kulture i informisanja na ocenu ustavnosti i zakonitosti. Regulator se prilikom donošenja podzakonskih akata vodi time da pravila budu precizna, kako bi pružaoci medijske usluge (PMU) znali kako da se ponašaju, kao i time da se u nametanju obaveza i ograničenja poštuje načelo proporcionalnosti koje podrazumeva da ograničenja moraju da budu srazmerna cilju koji žele da postignu, da postupak donošenja bude zasnovan na načelu javnosti i da pravila budu stvarno primenjiva i periodično promenljiva, u skladu sa periodičnom procenom njihovog efekta u praksi. ZEM postavlja neke novine koje su posledica usklađivanja sa Direktivom o AVMS, ali i one koje su posledica uočenih problema u praksi. Što se tiče novina u oglašavanju, najznačajnije se odnose na uvođenje instituta plasiranja proizvoda i na emitovanje oglasne poruke uporedo sa urednički oblikovanim sadržajem (virtuelno oglašavanje, podela ekrana isl). Budući da su u ovoj oblasti najočiglednije novine, Regulatorno telo je već početkom oktobra objavilo Interpretativno saopštenje u pogledu načina primene odredaba Zakona koje se odnose na audio-vizuelnu komercijalnu komunikaciju. U međuvremenu je Savet Regulatora utvrdio Nacrt pravilnika koji bliže uređuje ovu oblast, a javna rasprava je u toku i traje do 6. aprila. U oblasti zaštite prava maloletnika u programskim sadržajima ima dosta novina, naročito u kategorizaciji maloletnika i programa (podoban za 12,16 ili 18 godina), uz drugačije definisanje zaštićenog vremena u kom ne mogu da se emituju sadržaji koji mogu da štete maloletnicima. S druge strane, preciznija su pravila koja se odnose na učešće maloletnika u programu i zaštitu njegovih/njenih prava. Oblast zaštite prava maloletnika je bliže uređena pravilnikom koji je stupio na snagu. Svaki pružalac medijske usluge mora da poštuje ljudska prava u programskim sadržajima. Zakon, ipak, ne precizira koja se ljudska prava štite i čija su ta prava u kontekstu pružanja medijske usluge, pa je Regulator utvrdio Nacrt pravilnika koji bliže uređuje ovu oblast, a koji je takođe na javnoj raspravi do 6. aprila. Uvedena su i nova pravila koja se odnose na formiranje liste najvažnijih događaja od interesa za građane i pristup tim događajima; ona su bliže uređena pravilnikom koji je stupio na snagu. PMU ima i obaveze koje se odnose na dostupnost usluga osobama sa invaliditetom, u pogledu čega je Regulator doneo preporuku. Od ostalih obaveza Kuvekalović je istakao one koje se odnose na programske kvote, naročito u pogledu kvota evropske produkcije. Što se tiče kontrolne funkcije, Regulator je ovlašćen da kontroliše PMU u pogledu poštovanja pomenutih programskih obaveza, kao i poštovanja uslova iz dozvola. Postupak se pokreće po službenoj dužnosti ili po prijavi, a bliže je uređen pravilnikom koji je stupio na snagu. Mere koje su na raspolaganju Regulatoru su: opomena, upozorenje, privremena zabrana objavljivanja određenog programskog sadržaja do 30 dana i oduzimanje dozvole. Opomena se izriče zbog povrede obaveza, upozorenje zbog teške povrede obaveza, a privremena zabrana objavljivanja programskog sadržaja zbog naročito teške povrede obaveze. Regulator više ne može da izrekne meru privremenog oduzimanja dozvole, a stepenovanje prilikom izricanja mera je drugačije od onog koji je propisivao Zakon o radiodifuziji. Regulator takođe može da pokrene prekršajni postupak, kao i do sada. Od donošenja ZEM-a, Regulator je izrekao 4 mere opomene i to zbog nepoštovanja pravila o zaštiti maloletnika i nepoštovanja pravila o oglašavanju i 3 mere upozorenja zbog kršenja pravila o zaštiti maloletnika.
 
Miloš Stojković je govorio o novom režimu ovlašćenja za pružanje medijske usluge, a naročito u kontekstu okončanja procesa prelaska sa analognog na digitalni signal. ZEM ustanovljava novine u pogledu ovlašćenja-dozvola za pružanje medijske usluge. Uslovno rečeno, medijska usluga se pruža na 4 nivoa, i to na osnovu: dozvole koja se izdaje na javnom konkursu za terestrijalno FTA emitovanje (digitalno i analogno), dozvole koja se izdaje na zahtev pružaoca medijske usluge za ostale medijske platforme (KDS, DTH, IPTV isl.), odobrenja koje se izdaje na zahtev pružaoca usluge on demand (nelinearne, na zahtev korisnika, a na osnovu kataloga programskog sadržaja), kao i bez obaveze pribavljanja dozvole - za pružanje usluge po režimu Konvencije o prekograničnoj televiziji, za javne servise i u slučaju kada se usluga pruža putem Interneta. Ova godina je u pogledu uvođenja novih pravila tranziciona, i to ne samo zbog uvođenja projektnog sufinansiranja i obavezne privatizacije medija, nego i zbog okončanja procesa prelaska sa analognog na digitalno emitovanje TV signala (proces digitalizacije). U pojedinim zonama raspodele (alotmentima) je uveliko započeo proces isključivanja analognog i uključivanja digitalnog signala, tako da se digitalizacija privodi kraju. Neophodno je pregovarati sa ministarstvom nadležnim za telekomunikacije i JP ETV, budući da je krajem 2014. godine donet novi cenovnik JP ETV koji nameće nesrazmerne finansijske obaveze emiterima. U tom smislu, ANEM već razmišlja o tome kako bi se mogli pokrenuti pregovori sa nadležnim državnim organima i organizacijama, kako se ne bi desilo da se mediji prosto ugase zbog toga što nisu u stanju da ispoštuju svoje finansijske obaveze.
 
Zoran Pavić je predstavio aktivnosti Agencije za privatizaciju u pogledu privatizacije preostalih medija u javnoj svojini. Proces privatizacije medija se sprovodi na osnovu dva zakona, i to - Zakona o privatizaciji i Zakona o javnom informisanju i medijima (član 142.). Agencija je u avgustu raspisala javni poziv za prikupljanje pisama zainteresovanosti za ukupno 73 medija. Lokalne samouprave, kao osnivači 64 medija, bile su dužne da dostave odluke o modelu privatizacije, kao i da dostave dokumentaciju predviđenu zakonom. Kako se zakonski rok za privatizaciju približava, i kako Agenciji niji stigao dovoljan broj validnih odluka o privatizaciji (neke lokalne samouprave nisu ništa dostavile, neke odluke nisu potpune, a neke ne poštuju zakonsku formu), napravljen je dogovor Agencije i nadležnog ministarstva da sama Agencija sastavi nacrte odluka koje imaju formu i elemente predviđene zakonom. Ti nacrti su dostavljeni lokalnim samoupravama sa molbom da do 1. aprila dostave odluke, a u isto vreme se apelovalo na subjekte privatizacije - medije da u istom roku dostave svu potrebnu dokumentaciju Agenciji, kako bi se pokrenula procedura javnih poziva za prikupljanje ponuda i kako bi se ispoštovali svi rokovi po oba zakona. Agencija se intenzivno priprema za raspisivanje javnih poziva, čim potrebna dokumentacija pristigne.
 
Olivera Aranđelović, kao rukovodilac projekta za privatizaciju medija, objasnila je detalje i konkretne obaveze subjekata privatizacije. Agencija intenzivno prikuplja dokumentaciju i informacije od svih medija, kako bi se stekli zakonski uslovi za objavljivanje javnog poziva za prikupljanje ponuda. Ona je istakla da fiksiranost rokova i nedovoljno vremena diktiraju potrebu da mediji zaista ozbiljno shvate svoje obaveze prema Agenciji. Produženja roka zvanično neće biti posle 1. jula, a Agencija nema informaciju o suprotnom. Prvo što je neophodno da se uradi je to da svi mediji, bez odlaganja, do 1. aprila, pošalju celokupnu dokumentaciju Agenciji. Zatim, lokalne samouprave, kao osnivači medija, moraju da donesu odluke o metodu i modelu privatizacije. O ovu obavezu se većina lokalnih samouprava oglušila, a statistika je poražavajuća, jer je za 72 medija trenutno doneto svega 8 ispravnih odluka, dostavljeno 23 neispravnih, a nedostavljeno čak 21, dok 10 medija imaju negativni kapital. Što se tiče drugih odluka, koje nisu u nadležnosti lokalne samouprave, doneta je odluka za Dnevnik Holding Novi Sad, čiji je osnivač pokrajinska vlada, za RTV Kragujevac, čiji je osnivač Republika Srbija, 7 odluka za mikro preduzeća je donela Agencija (jer je za to nadležna), dok se za TANJUG, čiji je osnivač Republika Srbija, očekuje odluka Vlade Srbije. Što se tiče dokumentacije, nju je dostavilo svega 12 medija, a ima lokalnih samouprava i medija koji se uopšte ne odazivaju na pozive Agencije i ne poštuju svoje zakonske obaveze. Pri tom, treba praviti razliku između pisma zainteresovanosti i javnog poziva, navela je Aranđelović. Pismo o zainteresovanosti služi samo kao jedan od pokazatelja Agenciji za odabir modela privatizacije. Javno nadmetanje počinje sa 100 % procenjene vrednosti, a ako prvo nadmetanje ne uspe, onda se ono proglašava neuspelim i objavljuje drugo, koje se sprovodi sa početnom cenom u iznosu od trećine prvobitne vrednosti.
 
Rade Veljanovski je govorio o regulatornim i praktičnim aspektima javnog interesa u oblasti javnog informisanja. U tranzicionim zemljama, pa čak i u onim koje su prve krenule u taj proces, medijski zakoni su menjani mnogo češće nego što je to slučaj u Srbiji. Naši zakoni su opstali 10 godina, а оsnovna ideja donošenja novih zakona je bila da se medijski zakoni usaglase sa standardima Evrope. Ta ideja je logična, a njena svrha nije da se prosto preuzme nešto iz Evrope, nego je to bitno i zbog zaokruživanja naše države kao moderne i demokratske zemlje. Dosadašnji zakoni su predviđali prilično dobar opus implementiranih standarda Evrope i sveta, ali to često u primeni zakona nije bilo dovoljno, pre svega zbog nepostojanja političke volje, ali i zbog toga što odredbe zakona nisu bile dorečene. Međutim, i u vreme jednopartijskog sistema su postojali dobri novinari i dobri mediji, ali uređivačka politika svakog medija u tom sistemu je morala da prati jednu ideološku matricu koja je u to vreme preovlađivala. Medijska politika Evrope se temelji na distanciranju celokupnog medijskog sistema od uticaja centara moći (biznisa, politike, države i sl.), što je zapravo implementacija člana 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (Slobodan protok informacija, sloboda izražavanja, primanja i davanja informacija, bez mešanja javne vlasti i bez obzira na granice). Jürgen Habermas govori o tome da nema slobodnih medija ako u javnoj sferi postoji bilo kakav monopol, odnosno ako mediji ne mogu da ostvare demokratsku funkciju zbog nedostatka autonomije u odnosu na svoje okruženje. Zato je izlazak države iz vlasništva u medijima neophodan, što je i prethodni zakon propisivao a novi Zakon o javnom informisanju i medijima definisao kao obavezu do 1. jula 2015, kao i zbog toga što se ispostavilo se da država nije najbolji vlasnik medija, posebno zbog uticaja na uređivačku politiku. Definisanje javnog interesa u oblasti javnog informisanja i projektno sufinansiranje su bitne novine u medijskoj regulativi. Javni interes mogu da ostvaruju svi mediji, bez obzira na status, a ako ga ostvaruju, imaju pravo i na određeno subvencionisanje kroz projektno sufinansiranje koje je zakonom i Pravilnikom Ministarstva kulture i informisanja regulisano. Država, odnosno svi nivoi javne vlasti (pokrajina/lokalna samouprava), moraju da se „staraju" da javni interes bude zadovoljen i da za to, kroz projektno finansiranje, izdvoje odgovarajuća sredstva. Koliko treba raspodeliti sredstava u lokalnom, pokrajinskom ili republičkom budžetu za javno informisanje Zakon nije propisao, te je i praksa, posebno na lokalnom nivou različita, ali je logično da javna vlast mora da izdvaja najmanje onoliko sredstava koliko je izdvajala do sada direktno finansirajući medije čiji je bila vlasnik. Ta sredstva bi trebalo da budu neka garancija za opstanak kvalitetnijih medija koji ostvaruju javni interes u oblasti javnog informisanja, iako svakako neće rešiti sve finansijske problem medija. Veljanovski je posebno ukazao na to šta znači obaveza lokalne samouprave da se „stara" o ostvarivanju javnog interesa - to ne podrazumeva osnivanje i vlasničku kontrolu, nego se odnosi na stvaranje ambijenta za razvoj javnog informisanja, kako bi se ostvario interes građana a ne vlasti.
 
U diskusiji nakon izlaganja panelista najviše komentara i pitanja  bilo je u vezi sa procesom privatizacije i projektnim sufinansiranjem. Pojedini učesnici, koji su još u javnoj raspravi o nacrtima medijskih zakona zastupali stavove o potrebi postojanja javnih servisa na regionalnom i lokalnom nivou, ponovili su stavove o tome da privatizacija ne treba da obuhvati pojedine medije u javnom vlasništvu. Ukazano je i na postupak pred Ustavnim sudom o oceni ustavnosti medijskih zakona. Naročito zanimljivo pitanje se odnosilo na to da li su gradske opštine u obavezi da sprovode odredbe Zakona o javnom informisanju i medijima o obavezi obezbeđivanja sredstava za finansiranje javnog interesa u oblasti javnog informisanja. Predstavnik Ministarstva se pozvao na tumačenje ministarstva nadležnog za lokalnu samoupravu koje je navelo da gradske opštine nisu lokalne samouprave. Postavljana su i pitanja koja se odnose na sporne programske sadržaje, poput nasilja, neprimerenog prikazivanja alkohola, golotinje, a kojih naročito ima u rijaliti programima. Predstavnik Regulatornog tela je odgovorio da je pojedinim medijima već izrečena mera upozorenja, a da se rad tih televizija prati i da postoji mogućnost da im se izrekne stroža mera ako se uočeni propusti ponove. 
 
holandski logo
holandski logo
holandski logo
Realizaciju seminara o implementaciji novih medijskih zakona podržala je Ambasada Kraljevine Holandije. 

 

Stavovi izneti na seminaru ne moraju predstavljati zvaničan stav Ambasade Kraljevine Holandije.  

  • Foto: ANEM

  • Foto: ANEM

  • Foto: ANEM

  • Foto: ANEM

  • Foto: ANEM

  • Foto: ANEM

  • Foto: ANEM

  • Foto: ANEM

  • Foto: ANEM

  • Foto: ANEM

  • Nema komentara.

Najnovije

Ostali članci
Pravni monitoring
Medijska pismenost
Korupcija u fokusu
izvestaj
Bolja Srbija
Lokalne samouprave
demolizam
ANEM kampanje

Anketa

Novi medijski zakoni

Koliko će novi medijski zakoni podstaći razvoj medijskog sektora?

Značajno

Donekle

Malo

Nimalo

Rezultati

Intranet login

Najnovije informacije o aktivnostima ANEMa

Prijavite se!

Unicef
Unicef
Bolja Srbija
Novinari

Rekonstrukcija i redizajn web sajta realizovani su zahvaljujući građanima SAD u okviru programa podrške medijima Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID) koji implementira IREX.
Sadržaj web sajta je isključiva odgovornost ANEMa i ne predstavlja zvaničan stav USAID-a i IREX-a.

 

Takovska 9/16, 11 000 Beograd; Tel/fax: 011/32 25 852, 011/ 30 38 383, 011/ 30 38 384; E-mail: anem@anem.org.rs